Odletjela sam u Birmingham u Velikoj Britaniji točno dva mjeseca nakon što su me primili na praksu. Kako je to bila jedna od naknadno pristiglih praksi, sve se zbilo munjevitom brzinom, tako da sam u roku dok „veliš keks“ već bila u avionu.

      Praksa bijaše terenski i laboratorijski rad na biologiji ptica, na birminghamskom sveučilištu. Kako studiram ekologiju, i jako često sa prijateljima ornitolozima zujim po terenima gledajući i prstenujući ptice; nikako nije moglo ispasti loše. A još je k tome na praksu bila primljena i Ivana iz Srbije, te smo trebale raditi u timu.

      Od pet studenata koji su ovoga ljeta bili na praksi preko IAESTEa, bila sam prva koja je došla u Brimingham. Ostali su još krajem lipnja polagali ispite na svojim fakultetima u domaji, pa sam jedva dočekala da mi se pridruže. Pogotovo jer su se valjda svi domaći iaesteovci raspršili iz Birminghama na prakse po svijetu, ili su baš ovog ljeta izumrli. Uspostavljenje komunikacije sa ekipom sa sveučilišta, kao i kolegicom susjedicom, bila je jedna od ključnih stvari za uspjeh. Tako da smo funkcionirali kao tim i prije no što smo se na otoku našli oči u oči. Odlična je stvar bila što su se pHd studenti, i njihov mentor na sveučilištu, brinuli za Ivanu i mene kao da smo im djeca. Doček na kolodvoru, rezervacije karata za avione i vlakove, preporuke za najbolje pubove i druga mjesta za izlaske… Stvarno stvarno su me se puno drukčije dojmili od tipično hladno-ljubaznih Engleza.

      Posao je bio donekle naporan, zanimljiv i prilično drukčiji od onog što smo Ivana i ja očekivale. Idealna je stvar bila kombinacija terenskog i laboratorijskog rada, i to u našem vlastitom aranžmanu. Tako da su nam bila zadana dva izlaska na teren tjedno, a sve ostalo smo planirale same. Ovisno o vremenskoj prognozi i raspoloženju. Na sveučilištu dobile smo svaka svoje radno mjesto, u sobi sa još četiri studenta postdiplomca, koji su svi u vrijeme naše prakse imali pune ruke posla sa pisanjem i predavanjem svojih godišnjih izvještaja za doktorate. Ponekad je bilo prilično teško obuzdati balkanski duh kada bismo ujutro na poslu provjeravale majlove i vijesti od doma.

      Prstenovanje ptica bila je jedna od smiješno razočaravajućih stvari u Engleskoj. U šumskom zaštićenom području nedaleko Birminghama, na kojem naš tim provodi istraživanje na dvjema vrstama ptica, a mi tamo odrađivale terene, upriličeno je dva-tri puta i standardno ptičarsko druženje. Ranom zorom čavrljali smo uz prstenovačke mreže o životu i gastronomskim užicima, te čekali ptice da nam ulete u mreže kako bi ih se prstenovalo. Nisam očekivala puno, ali je zaista ispalo smiješno gledati sve one „obične“ ptice, koje u Hrvatskoj vidiš na svakom koraku, kao njihov jedini ulov. Pa kad smo su Ivana i ja još raspričale o silnim „egzotičnim“ vrstama kojih ima kod nas… Kukulele! A za razliku od faunističkih razlika, roštilji sa biolozima su ipak roštilji sa biolozima! Jednako zabavni i ukusni.

      Ostali su praktikanti imali manje sreće sa poslodavcima i svojim radnim obvezama. Dvoje ih se ubijalo od posla, a Bjeloruskinja molekularka (dakle također biolog) imala je pak premalo ili ništa posla. Svi smo bili smješteni u studentskom domu vrlo blizu sveučilištu, a troje od nas bili smo i cimeri. Pošto je dom koncipiran kao kompleks stanova, nas je troje živjelo u istom stanu dijeleći dnevnu sobu i kuhinju sa još dvoje ljudi, parom Indijaca. Koji su općenito bili jedno od mojih najčudnijih kulturnih iskustava u Birminghamu.

      Nakon posla i vikendima istraživali smo bogatu kulturnu ponudu grada, i cijelog okruga. Jedan smo se vikend uputili i do Londona, na svečano primanje za sve studente na razmjeni i njihove poslodavce, povodom 60. obljetnice osnutka IAESTE udruge. Na istome skupilo se nekoliko velikih faca, osnivača, koji su nam održali kratke i simpatične govore. Nakon toga zakuskica i međusobno upoznavanje, a druženje smo nastavili navečer internacionalnom večerom/piknikom u Hyde parku. Kako su dan prije naši Englezi iz radnog tima inzistirali na zajedničkoj večeri, nisam stigla pripremiti ništa domaće. Jer smo Ivana i ja taj dan morale još odraditi izlazak na  teren, te večeru prije nego se svi naši rasprše na godišnji odmor i kongrese kojekuda po svijetu. No, piknik je, u iaesteovskom duhu, bio zabavan i bez toga, a dobrom promidžbom KIKI bombona nadoknadila sam nedostatak domaćih kuhanih specijaliteta. Za vrijeme svečane zakuske, nas je par iz ex-Juge pričalo o grahu sa kobasom, koja bi čak bila domaća, ali nismo uspjeli pronaći dovoljno velik lonac, te su tako ljudi na pikniku ipak ostali zakinuti za isti…

      Dakle, cimeri i radni tim bili su mi zamjenska obitelj, grad mi se jako svidio, upoznala sam još hrpu iaesteovca i drugih simpatičnih ljudi, vidjela velikog bijelog (sivog) svijeta, te doživjela i preživjela kišno ljeto u Engleskoj… Eh da mi je opet!!! Hvala im svima.

Marija Majer

Radno ljeto...